Piše : prof. dr Damir Marjanović
Naš jedinstveni veliki Um i Nobelovac kojega mudri svojataju, a oni nemudri odriču vjerovatno i nije rekao onu čuvenu o vremenima kada pametni šute, budale progovore i fukare se obogate. Tako bar kažu. No, ne zamjerite nama Bosancima i Hercegovcima što mudre rečenice pripisujemo umnim ljudima čak i kada nisu njihove, jer u poplavi „mudrica“ malo je onih svjetionika kojima intelekt ne možeš osporiti. A nije da ne pokušavaju …
Rano je za memoare, niti sam toliko star pa da mi valja mrijeti, niti mislim da sam postigao nešto vrijedno spomena pa da zaslužujem takvo što. Istini za volju ima i onih mlađih s još nebitnijim postignućima pa im fotošopirane glave krase korice knjiga znakovitih naslova „Moja istina“, „Moj život“, „Moja tajna“.
Skidam im kapu, treba hrabrosti pomisliti da si neko o kome bi se trebalo čitati, no u vremenu „fejsbukzoiku“ svi iznenada postadosmo (samo)bitni, i ona dva lajka (jedan s lažnog profila) dade mnogima za pravo da budu analitičari, opinionmakeri i moralne vertikale …
Ne ovo nije ni početak memoara, nego jednostavni prikaz evolucije jednoga fenomena koji se može opisati u nekom pokušaju naslova: Kako me neki ne podnose i kako imaju dobar razlog za to …
Nije Andrić rekao to, ali provuklo se kroz mahalu – ako te svi vole i ako svi dobro govore o tebi ili si mrtav, il dobro bolestan ili si pak brabonjak na putu.
Ne talasaj, ćuti, zašto baš ti i zlatna sredina – u toj sredini i tom okražanju odrastaju generacije i generacije na ovim prostorima. No u poplavi „objektivnih“ medija, internet portala bez portfolija, „novinarskih članaka“ bez potpisa, tvrdnji bez provjere, Facebook grupa pod lažnim profilima ako te nitko ne potkači – onda baš i ne postojiš.
Da ne bi bilo pogrešno shvaćeno – stvarne, ili možda fiktivne likove, narednih pričica uopšte ne prezirem. Iskreno, razumijem ih i sažalijevam, te im želim brzo ozdravljene od sebe samih i bolesti koja ih „možebiti“ i „meščini“ izjeda.
A možda su oni samo jednostavno takvi i prhvataju da im je baš takvo nešto posao …
Hajde malo hronološki da posložimo stvari, koliko me pamćenje još služi i sluša. Pa da idemo redom:
O jednom s crne liste
Nekada davno u jednoj brdovitoj zemlji na Balkanu drznu se jedan zalutali ministar i odbi da podrži jednoga tamo, ne znaš ga ti, da bude „prešjednik“ nekakvog upravnog odbora neke kao obrazovne institucije. Ministar pomisli da oni koji su na tamo nekoj crnoj listi nisu baš dobar izbor za takvo mjesto. Rekoše mu tada u čaršiji zapamtićeš ti to.
A što čaršija priča ili je bilo ili će biti. I tako već deset godina s jednoga portala za koji neki kažu da možda i jeste a možda i nije blizak tom tamo nekome, s vremena na vrijeme da se pročitati kako taj prepotentni bivši ministrić i ne daj Bože profesor i naučnik dijeli državne pare mimo zakona, zapošljava kumove, prijatelje rodbinu i šta sve ne.
Ponekad napišu koji demant jer moraju a ponekada se samo ućute jer znaju da ako i odu na sud trajat će to godinama a kada dođe presuda niko se neće ni sjećati za šta će se isplatiti ta smiješna svota kojim bi se trebali platiti pljuvanje na nečije dostojanstvo.
Bitan je momenat, bitno je pred izbore ili pred neko mijenjanje vlati ispljuvati, udariti, napraviti pritisak, pozvati se na nedostatak patriotizma, ali onako okolo jer ne treba zaboraviti da možda taj balavi profesor (za njih egzotičnog prezimena) i njegova najbliža obitelj imaju godine ratnoga puta iza sebe i bitno je dobro uvaljati u blato svaki dio njegova tijela koji pokuša da izviri. Ali hajde ne zamjerite tom tamo nekom jer ne zaboravite – taj ministar mu ne dade ničim zasluženu fotelju, pa ima „čojek“ pravo da ga razvlači, na dugo i na široko!
O jednom mokrom akademskom impotentnom bratu i njegovoj bratiji
Negdje u isto vrijeme bijaše jedan kažu Pivom ga zvali, kažu voli(j)o besplatno da obija brave po akademskim institucijama i da plagira knjige. Bio dobar u tome pa o njemu napisaše i knjige. Zaslužio „čojek“ da uđe u literaturu.
Družio se taj takav s još jednim koji kažu bijaše vlast a kojem, kako tvrde neki, poništiše neke izbore u neke profesore jer je „malkice“ slagao i podvaljivao par puta iste reference. Okupiše svekoliku bratiju, prekršiše zakone i nanijetiše da budu prvije među „otima“ iz akademske zajednice, ali dođe neki bahati ministar/minđušar profesor i pokvari im sijelo
Od tog momenta zapeše ovi dobri ljudi iz svih sila, onako junački, anonimno, s lažnog portala bez impresuma, nepotpisano da pljuju po svemu. Pa od tih hrabrica, heroja, neki tvrde i ratnih podrumaša, ne daj bože, te moralnih vertikala s par sudskih presuda i procesa kako mi neko dobacuje sada, saznasmo da je ovaj potonji ministar i šarlatan u nauci, te da su mu masoni i strane ambasade napisali sve naučne radove, da je izdajnik svoje zemlje i plaćenik strane obavještajne službe, da se preko njega sva mraka ovoga svijeta urotila baš na njih kao moralno-intelektualne gromade i da su upravo oni ti koji će do zadnjeg trenutka, baš tako hrabro, anonimno, neutuživo i šonjavo sa stavom nastaviti da ga peru i razvlače na lažnim portalima i još lažnijim fejsbuk grupama.
No ne treba zamjeriti ovim dobrim ljudima, zaštitnicima svoji neopravdano stečenih ili još nepravdanije nikada nestečenih diploma što sve to govore o ovom zlom profesoru. Morate znati da ih je upravo on jednoga jutra jednim potpisom za koji mu je trebalo pet sekundi spriječio da sve ono što im ne pripada i preuzmu, iako su na tome godinama radili. Pa ko mu se ne bi pisao i izmišljao ovakve stvari
O jednom sa dijagnozom
Ima jedan, kažu nov u politici, a ima kilometara na direktorskim funkcijama javnih preduzeća skoro isto koliko ima kilometara u cijevima koje je, kako sam voli podcrtati, polagao i koje evo već više od desetljeća ničemu ne služe, ali o tome baš i ne priča.
Napisaše neki o njemu da je već tada Bosancima, a čini se i Hercegovcima, zarad svojih ćejfova i dobro naplaćenih propalih investicija, iz džepova izbio preko 50 miliona KM.
Ovi koji se razumije u inflacije i kojekakve teške ekonomske riječi mogli bi da izračunaju koliko je to „sadašnjih para“ i koliko bi se škola, vrtića i kilometara cesta moglo sada izgraditi. Kažu volio je taj filozofirati baš toliko da je u ratu, u jeku svoje snage i mladosti, svoje prvo radno iskustvo, koje je trajalo skoro baš kao i taj rat stekao na jednoj od takvih institucija.
Već tada je pokazao koliko je jedinstven, jer su tih godina mnogi svoja prva „radna iskustva“, plaćana uglavnom cigarama i ponekim paketom hrane, sticali u jednoj drugoj organizaciji koja ga je branila. No, kažu bio dobar, toliko dobar da odmah poslije, vjerovatno zbog ratnih zasluga, počeo raditi po „ovijem“ strujnim i gasnim državnim firmama. Reče mi jedan da se ovaj vrlo brzo samoproglasi ekspertom gasnim, iako u svom školovanju ne imade nikakve intencije da uči o tome.
Eh svašta ljudi pričaju, kažu da ovaj pravnik pita kako može jedan ekonomista znati bilo šta o gasu, kada se dobro zna da o gasu samo pravnici uče. I tako, zadnjih par dana neko bi mogao zaključiti da se ovaj dobri čovjek zabrinuo za svoju fotelju, a zli jezici bi rekli i za fotelju osobe koja mu je više od poslovnog saradnika a u koju je, ne vjeruj Bože zlim jezicima, navodno upravo dogovorio. Izgleda da bi oba ova dijela kućnoga namještaja mogla se izmaći ako se njegova kratka i, kažu ljudi, neefikasna ministarska karijera završi. Stoga kažu neki i ne čudi što je ovaj borac za jeftini gas zbog kojega su, kako reče tadašnji ministar, Sarajlije prije par godina trebale plaćati skoro 30% skuplje račune (neki bi mogli pomisliti da je upravo taj novac nedostajao da se namire gubici za one polagane cijevi s početka ovoga teksta!?) počeo svim silama boritit da sačuva sebi tako drag komad enterijera – fotelju. Poče napadati neke da hoće da kontrolišu institucije, a u isto vrijeme istim tim koje napadaju kukao je o nekima koji mu ne daju da baš on i njegovi kontrolišu te iste kompanije i zavode i da smjenjuje direktora i sve one koji ne misle kao on.
Poče pričati o tome da se u političkim dogovorima dijele tamo neke fotelje, zaboravljajući da je baš on vodio političke dogovore u kojima je dogovorio svoju fotelju i možebit fotelju svoje, kažu neki, drage osobe. Poče medijski neistinom, pa onda reče nećemo preko medija, pa onda nastavi medijski. Započe slatku nedajBože laž o razgovorima koji su vođeni zvanično u njegovoj kancelariji, koji odjednom postaše nepostojeći telefonski razgovori, te nastavi pripovjetku koja svakoga puta u skladu sa izmišljenim dijelovima razgovora dodaje neki novi element kojim želi svoje neistinite tvrdnje pretvoriti u činjenice a sebe prikazati hrabrijim, mudrijim i pametnijim nego što jeste.
Rekli bi neki slaga čovjek a da ne trepnu. No oni sa više sabura rekli bi ne zamjerite čovjeku, ponijelo ga pa prva izrečena neistina postade bujica nekontroliranih izjava u kojima više nije bitno šta se kaže nego treba da ispadne da svi ne valjaju a samo je on heroj na braniku samo njemu odgovarajuće istine.
Teško je ostati bez fotelja, ne treba zamjeriti, još ako se to brzo desi nema ni bijelog hljeba – no srećom ovako sposoban sigurno će se snaći na tržištu u kojem traže, rekli bi neki koji ga bolje znaju, samoproglašene pravnogasne eksperte. Ili možda neće.
O jednom nebitnom
Za kraj reče neki dan jedan, kojeg se sjetih iz jednog meni dragoga grada gdje me je tada u usponu svoje karijere dočekivao širokoga i vragolastog osmjeha, pusti Profu on je privjesak HDZu.
Reče čovjek i zaboravi da je on osam godina šurovao sa tim HDZom, reče „čojek“ čiji je najbliži stranački kolega u četiri godine mandata u Domu naroda dizao ruke u skladu sa onim što mu HDZ reče, a za iste one stvari koje „otaj“ isti Profa ne bi glasao ni u ludilu.
I to reče onom profi kojeg taj isti HDZ zove halal Hrvatom i koji je tog HDZa već drugi put lišio političkoga plijena u državnom Domu naroda.
Ne zamjeriti, valjda namirisao otvoren prostor za pljuvanje i samopromociju, pa se i on ohrabrio. Ako, neka je, diplomu mu ljubim, onu prve, ne onu drugu koju bi neki zli jezici rekli da ju je „stekao“.
Eto ga, bilo je toga još, ali ovi dobri ljudi su me zabavljali najviše u proteklih 10 godina. Iskreno se nadam da neće odustati i da će mi i u narednih 10 godina, ako nas zdravlje posluži, nastavljati otkrivati stvari o meni koje ni sam nisam znao.
