Neke misli nekada nije na odmet reciklirati, jer u protekle četiri godine, od kada zapisah ovo, ništa se bitno nabolje nije promijenilo. Samo nas je, nažalost, par stotina hiljada manje.
Od Kulina bana do današnjih dana malo je bilo mudrijeh vladara…. Ima tome 833 ljeta kako je ova povelja zapisana i onaj koji je čita jasno može između redova prepoznati uređenost, logičnost, sistematičnost i otvorenost koju mi, ovakvi kakvi jesmo, 833 godina poslije čini se samo možemo poželjeti… Kao i sve u ovoj našoj Bosni (a i Hercegovini), koja počinje tamo gdje logika prestaje kako pisac kaže, i ovaj dokument, jedan od rijetkih koji svjedoči našoj povijesti ne znadosmo sačuvati, a naše bajne diplomate ne znadoše ga vratiti. No, to nije sve, pogledaju li se izvori koji su postali nažalost dominantni za kreiranje mišljenja javnosti, vidjet ćete da se spominju tri jezika na kojima je ovaj dokument napisan: bosančica, arvatica, i “ćirilični staroslavenski narodni jezik”. No, to smo mi kakvi jesmo, izgleda ne tako dobri sljedbenici čestitoga Bana koji potpisa ove retke. Zapitajmo se kako će za nekih 833 godina tadašnji povjesničari analizirati, shvatiti i javnosti prezentirati “historijske dogovore” koje naš vladari potpisuju skoro svakog drugog četvrtka. Bilo kako bilo, na veliku žalost pojedinaca, ova povelja je dokaz da ima Bosne tu već stoljećima, a na žalost isti tih, biće Bosne i poslije njih!
